Posljednju svoju vožnju rožajski taksisti Halit Nurković i Dešo Murić odvezli su prije tačno deset godina. Njihova posljednja putnica bila je Pećanka Fatima Maraj. Izašla je iz njihovog taksija kod benzinske pumpe u Peći. U vozilu su ostali Murić i Nurković, kasnije su pričali svjedoci. Dvojica taksista planirali su da se odmah vrate u Rožaje prepuno izbjeglica koje su čekale da budu prebačene do Kosova. Nijesu uspjeli da se živi vrate u svoj grad. Pretpostavlja se da su ih ubili drumski razbojnici, ali i da se radi o politički motivisanom ubistvu.
Na desetogodišnjicu nestanka, 24. jula ove godine, njihove porodice odlučile su da organizuju mevlud, vjerski obred u znak sjećanja, prvi od kada im se izgubio svaki trag. Porodice Nurković i Murić punih su deset godina bez ikakvog rezultata tragale za nestalima. Elsana Nurković, jedna od šest Halitovih kćerki, privremeno je napustila studije kako bi po Kosovu tragala za ocem.
“Naišli bi na neki trag, više glasinu, čuli bi da možda neko nešto zna, i išli od kuće do kuće, od glasa do glasa, i na kraju ne bismo dobili ništa”, priča Elsana.
Sa Elsanom je najčešće u potragu na Kosovo išao Hadro Murić, Dešov brat. Dešovo četvoro djece nalazilo se u inostranstvu i nijesu mogli da doputuju u Rožaje. U tom gradu svoga muža uzaludno je čekala supruga Vasvija. Hadro Murić se sjeća da je godinu i po svakodnevno boravio na Kosovu raspitujući se za brata.
“Moj brat je u tom vremenu pomagao mnogim ljudima i veoma je teško suočiti se sa istinom da nam niko od tih ljudi sa Kosova praktično ništa nije pomogao. Neki su, istina, željeli da pomognu, ali nijesu znali ništa ili nijesu imali moći za to. Imao sam utisak da se mnogi od njih sa kojima smo razgovarali zbog toga stide”, kaže Murić.
Murići i Nurkovići uspijevali su da dođu do najviših kosovskih zvaničnika, i iz međunarodnih mirovnih snaga i iz lokalnih uprava mjesta u kojima su tragali. Došli su i do Hašima Tačija i do Bernara Kušnera.
“Imam razumijevanja za državne organe Crne Gore koji u tom vremenu haosa na Kosovu, ali i teškom u Crnoj Gori, nijesu mogli da nam pomognu. Međutim, sada, uspostavljanjem veza sa Kosovom, mogli bi nešto da učine i da nam pomognu”, kaže Murić.
Elsana Nurković nema razumijevanja za potpunu indolentnost državnih crnogorskih organa povodom slučaja nestanka i najvjerovatnije ubistva dvojice građana Crne Gore.
“Ovim komemorativnim okupljanjem mi i želimo da skrenemo pažnju na to da naša država nije učinila baš ništa da dobije neku informaciju o nestalim. Priča se o uspostavljanju dobrih odnosa sa Kosovom, o ambasadorima, a jedno od prvih pitanja koje bi trebalo otvoriti moralo bi biti nestanak ljudi. Sigurna sam da mnogi u kosovskim državnim organima imaju informacije i kriju ih, jer se radi, izgleda, o veoma moćnim ljudima koji stoje iza ubistva i prikrivaju ga. Mi ne možemo da dođemo do njih. Država Crna Gora bi mogla kada bi htjela”, kaže Elsana.
Ona je uvjerena da njen otac i njegov kolega nijesu žrtve drumskih bandi, o čemu se takođe spekulisalo na Kosovu.
“U to vrijeme je stvorena atmosfera da se svi nealbanci prestraše kako bi se odselili sa Kosova. Moj otac i Dešo su bili poznati i omiljeni u Peći i okolini. Pomogli su stotinama nevoljnika, i Albancima, i Srbima, i Bošnjacima. Baš zato što su bili takvi, trebalo ih je likvidirati kao primjer da se tamo ne može živjeti u slozi. Poruka toga ubistva bila je jasna i glasna za sve nealbance – selite se”, kaže Elsana.
Za nju je ipak najporazniji odnos kosovskih institucija, a došla je na vrata praktično svake od njih.
“Znaš li ti koliko je Albanaca nastradalo u ratu”, bio je najčešći odgovor na njene molbe za pomoć u potrazi za dvojicom nestalih Rožajaca.
O tome u svojoj knjizi Ne plašite se – imate sinove u Americi piše i američka novinarka Stejsi Saliven. Ona je u Peći razgovarala sa jednim od najvećih albanskih pomagača Oslobodilačke vojske Kosova Fljorimom Krasnićijem, američkim državljaninom. On joj je pričao o humanosti Rožajaca u vrijeme velikih zbjegova sa Kosova u Crnu Goru i o dobru koje se u slučaju rožajskih taksista vratilo lošim.
“Dževdet Krasnići, komandant policije u Peći, zna ko je ubio rožajske taksiste. ali ne preduzima ništa jer se radi o istaknutim borcima za oslobođenje Kosova”, piše Saliven.
“Stupila sam u kontakt i sa Stejsi Saliven i sa Fljorimom Krasnićijem, ali nisam dobila nikakvu informaciju osim Krasnićijevog obećanja da će pomoći da pronađemo grobove”, kaže Elsana.
Ništa ni od tog obećanja.
“Taj osjećaj bespomoćnosti i mučnine što ni za grob ne znamo teško je i opisati”, kaže Halid Murić.
Elsana Nurković i njene sestre imale su i dodatne muke. Iz Fonda penzionog osiguranja Crne Gore tužili su ih sudu zato što su prije nego su proglasile oca mrtvim primale njegovu penziju u punom iznosu, a ne u umanjenom, kakav im pripada kao maloljetnim nasljednicima. Za taj propis one nijesu ni znale.
“To je jedino što je neki državni crnogorski organ preduzeo povodom ubistva našeg oca. Tražili su isplatu odnosno povraćaj dijela penzije, dok smo mi tražile očeve kosti. Nijesmo nikako mogle da ih ubijedimo da odustanu od tužbe, a bilo je tako ponižavajuće i tako teško dolaziti na sud zbog te banalne stvari”, priča Elsana.
Sve se to događa nakon što su u tri navrata sestre Nurković prevarili Kosovari kojima su dali cjelokupnu porodičnu ušteđevinu da im zauzvrat daju obećane informacije o nestalim taksistima. ,,Bez obzira šta učinile, bez obzira šta pokušavale i koliko to željele, rezultat je uvijek isti – nema ga, ništa, tama”, priča Elsana Nurković, jedna od šest Halitovih kćeri.
“I dalje vjerujem ljudima dobre volje i vjerujem u to da će se naći pošteni ljudi koji će nam pomoći”, kaže Hadro Murić, brat ubijenog Deša.
Mnogi, misle da se porodice, bez obzira na napore, teško mogu izboriti sa takvim problemom kakvo je pronalaženje nestale osobe na teritoriji druge države. To je posao njihove države. Crna Gora ćuti. Pismo Sestre Nurković poslale su crnogorskim institucijama sljedeće pismo:
“Uskraćene za bilo kakvu pouzdanu informaciju o sudbini oca, a prije svega nemoćne da se od njega oprostimo kako to dolikuje ljudskim bićima, kao građanke Crne Gore, žrtve nedavnih ratnih sukoba, obraćamo vam se sa očekivanjem da ćete preduzeti korake u vašoj moći kako bi zaštititili naša prava garantovana kako domaćim zakonima, tako i međunarodnim aktima i sporazumima – prije svih Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, Evropskom poveljom o ljudskim pravima, Rimskim statutom, te Konvencijom o prisilnim nestancima. Duboko vjerujemo da je upravo sada pravi trenutak da se naša zemlja u odnosima sa Kosovom snažno založi za rješavanje problema svojih državljana nestalih na teritoriji Kosova, i da pokrene inicijativu za formiranje zajedničkog tijela koje će se baviti rješavanjem ovog problema. Smatramo da je Crna Gora danas voljna, sposobna i da je najzad u prilici da učini nešto kako bi pomogla svojim građanima koji tragaju za najmilijima. Za porodice nestalih, to bi značilo nemjerljivo mnogo”.
Sead SADIKOVIĆ, Monitor broj 979
