Raspitao sam se kod mnogih, istinu vam govorim: Halit Nurković je bio srećan čovjek. Jedan od onih ljudi koji život doživljavaju kao dar, umiju mu se radovati i radost dijeliti sa drugima. Dom njegov je bio ta luka radosti: šest ćerki, šest njegovih od zlata jabuka.
Halit je izgubio život 1999. godine, zato što je vjerovao ljudiima. U njegovim Rožajama, tokom NATO bombardovanja spas su našli hiljade i i hiljade prognanih kosovskih Albanaca. Halit je sve činio da im olakša boravak u svom gradu, a kad je rat stao on, taksista, vraćao je ljude natrag njihovim kućama.
Po svemu što se zna, ubili su ga albanski ekstremisti. Nikada niko nije otkrio njegove ubice, niko njegovim ćerkama nije pomogao da nađu njegove posmrtne ostatke. Petnaest godina traje njihova golgota.
Sve nekakao neizdrživo vuče na kliše, na znanu priču o ljudima: dobro se dobrim ne vraća. U svijetu tupih i ravnodušnih za ljudsku bol, tako je malo falilo da se i Halitova vjera u ljude i njegova smrt i tragedija njegove porodice, pretvore u trijumf cinizma.
Bio sam prošog vikenda na Hajli. S radošću sam prihvatio poziv Halitovih ćerki da prisustvujem susretu planinara i prijaetelja i mini maratonu ogranizovanom u znak sjećanja na njihovog oca i sve slične žrtve širom bivše domovine.
Kakav je to bio trijumf ljudskost nad ništavilom. Zajedno, mladost Crne Gore, Srbije , BiH, Kosova, u planini, u igri u nadmetanju u druženju. Kao velika, velika Halitova porodica.
Rekoh trebalo je malo da zlo ozvaniči svoju pobjedu i pokaže da je sve uzalud. To samo tako izgleda. Trebalo je mnogo: da bi se to desilo trebalo je da Halitove ćerke, pretope svoju bol u gorčinu i bijes. Da okuju svoje srce za druge. Trebalo je da proglase mrtav sav svijet koji je u sebi nosio njihov otac.
Ko god ih je vidio onako dušom i tijelom lijepe, onako srođene s planinom, morao je shvatiti: to se Halitovim ćerkama nije moglo desititi.
Njih šest žive u šest različitih država Evrope i Australije. I narednog ljeta će nas čekati u svom gradu, na svojoj Hajli.
Naše je samo da učinimo što je do nas, kako bi bez stida mogli pogledati u oči i njih i planinu. I ono nebo gdje vječnošću plovi Halit Nurković.
Esad KOČAN, za FB prijateljice i prijatelje