Halit Nurković je nestao je na Kosovu 24. jula 1999.Njegova sudbina je ostala nerazjašnjena do danas. Halit je bio čovjek kojeg su voljeli mnogi, rožajski taksista, otac šest kćerki koje su sada divne uspješne žene sretne u krugu svojih porodica ali sa tugom i ljutnjom se sjećaju svoga oca. Tužne su jer njihov otac nije među živima i ne mogu sa njim da dijele sreću, da uživaju gledajući njegove osmjehe dok se igra sa unucima i divi svojim ljepoticama. Ljutnja na međunarodne i državne organe vlasti Crne Gore i Kosova im kvari uspomenu na oca jer još nikada nisu dobile očeve posmrtne ostatke niti su dobile pomoć od onih koji bi mogli pomoći u rasvjetljavanju ovog slučaja.
Ljubav prema Halitu u Rožaju ne prestaje i to svake godine rožajci pokazuju odazivajući se na memorijalni mini maraton od Rožaja do planinarskog doma Grope na planini Hajli, maratonu koji organizuju njegove kćeri u nastojanju da pokažu kako još uvijek traže pomoć u traženju njihovog oca i odgovornima daju do znanja da Halita rožajci vole i ne zaboravljaju.
Kakanjski gigant, entuzijasta, sportski radnik, izviđač, uskoro ako Bog da i predstavnik kakanjaca u kantonalnoj vlasti, magistar sporta i tjelesnog odgoja, Irfan Hasagić , čovjek koji je ostavio traga u životima mnogih dječaka, djevojčica i odraslih ljudi kroz mnogobrojne sportske aktivnosti koje je u karijeri organizovao i pomogoao u realizaciji, prijatelj svih pozitivnih ljudi, prijatelj je i Indire Nurković, jedne od Halitovih kćeri, organizovao je grupu kakanjaca da posjete Rožaje, odaju čast Halitu, njegovoj porodici iskažu saućešće u njihovoj žalosti, popnu Hajlu i provedu nezaboravan vikend u Rožaju. Prijateljstvo je lađa koja vozi, plovi i leti. Ništa zemlju ne čini tako prostranom kao prijatelji u daljini, oni stvaraju geografske širine i geografske dužine. Irfanovo prijateljsvo sa Indirom bilo je lađa kojom smo doplovili do Rožaja, luke na 1000 m n/v a onda i do vrha Hajle na 2403 m n/v, tamo smo upoznali divne ljude pa smo i mi počeli da gradimo brodove prijateljsta sa rožajcima. Pjevali smo, svirali, hodali, jeli i pili, družili se sa tim dobrim ljudima i uživali u njihovom gostoprimstvu, nadamo se ponovnom susretu sa njima zbog veselijeg povoda.
Hvala sestrama, Indiri, Adeli, Elsani, Saneli, Samiri i Azreni Nurković, hvala Bečiru, Sadiku, Saniju i svim rožajcima na gostoprimstvu i divnom druženju i naravno hvala Irfanu što nam je sve ovo organizovao.
Emir Veispahić