Prijateljstvo je lađa koja vozi, plovi i leti. Ništa zemlju ne čini tako prostranom kao prijatelji u daljini, oni stvaraju geografske širine i geografske dužine. Irfanovo prijateljsvo sa Indirom bilo je lađa kojom smo doplovili do Rožaja, luke na 1.000 mnv, a onda i do vrha Hajle na 2.403 mnv, tamo smo upoznali divne ljude pa smo i mi počeli da gradimo brodove prijateljsta sa Rožajcima. Pjevali smo, svirali, hodali, jeli i pili, družili se sa tim dobrim ljudima i uživali u njihovom gostoprimstvu.
Evo već je godina prošla! Prije skoro godinu dana čovjek kojeg više nema, neka je rahmet njegovoj duši, bio je razlog što sam upoznao jedan grad, jednu planinu, doživio jedno divno iskustvo, upoznao mnogo divnih ljudi i još jednom se osvjedočio koliko bogatstvo je složna porodica.
Halita Nurkovića nijesam poznavao, kažu da je bio gigant, u Rožaju omiljen čovjek.
Crnogorci su veseli i glasni ljudi, planinski ljudi kao i mi Bosanci glasni i srdačni čak i u običnom razgovoru, grlati, veseli i svaki osjećaj im je vidljiv na licu. Nije teško zaključiti koliki je Halit u njihovim očima bio i ostao po tome kako se osmijeh na njihovim licima malo promjeni, oboji nostalgijom, nedostajanjem i odjednom više nisu ni tako glasni kad se Halit spomene.
Rožaje će u mome sjećanju ostati ukrašeno ramazanom, šarenilom zidova džamije Sultana Murata, gostopimstvom naših domaćina, ljubaznošću ljudi koje sam susretao, mirisom bogate šume na padinama Hajle, gulaša ispred doma na Hajli. Oči mi ostadoše pune gljiva, borovnica, jagoda, cvijeća, vode i šume crnogorske. Ali najviše ispunih srce ljubavlju prema ljudima koji me dočekaše kao najmilijeg gosta, kao dugo čekanog brata. Ispunih srce ljubavlju prema bogatstvu Halitovom, divnim kćerkama koje svake godine u znak ljubavi prema svome ocu i sa željom da pokažu kako još uvijek traže pomoć u traženju njihovog oca organizuju divnu sportsku manifestaciju, maraton kojem bih ja dao ime „Ljubav ne prestaje“.
Emir Vejspahić